среда, 8. март 2017.

ANATOMIJA ORGANIZMA JEDNOG AFORIZMA

„Jadna, mala, izvrnuta zemljo

- dno ti na vrhu stoji.“ (D. Đorđević)

Tog proleća me zove moj venčani kum Milan, inače Marčelov bliski prijatelj, na mobilni: Marčelo sprema propratnu knjigu uz novi album, pozvao je prijatelje da svako napiše po jedan tekst uz određenu pesmu, imaš da biraš između pesama Komplikovani i Laž. Haj' razmisli, pa se čujemo. Imaš desetak dana da napišeš.“ Po završetku razgovora, krenu da mi bubnji u ušima. Shvatam da je prilika koja se ne propušta, da će zbog tog gostovanja mnogo ljudi čuti za mene, da ću izaći iz svojih okvira aforističara iz Babušnice (ta omiljena posprdna sintagma Draže Petrovića!), za čije aforizme znaju uža porodica i prijatelji sa fejsbuka. Marčelo je prethodno, preko kuma, znao za moje aforizme, čitao obe knjige, svidela mu se pojedina preklapanja i iste ideje do kojih smo došli odvojeno, te je zato tražio i moj tekst. Obe ponuđene pesme sam bio čuo nešto ranije nego su se zavrtele na youtube-u, u demo verzijama koje mi poslao kum mejlom (al' da ne širim dalje!). Bez mnogo premišljanja se opredeljujem za Laž i javljam kratkim sms-om kumu da pristajem.

 E sad, da bi za deset dana napisao nešto što će te predstaviti tako širokom auditorijumu moraš da daš sebi visoke ciljeve, e ne bi li izvukao iz sebe više od maksimuma. Moj maksimalistički cilj je bio: napisaću pesmu, po ugledu na Marčelovu, ali – bolju od Marčelove! I, to „bolje od Marčelove“ mi je visilo nad glavom kao moto, jer – ne moraš da dostigneš visoki ideal koji sebi postaviš, ali ako mu težiš, ako daš celog sebe, vrlo verovatno da će proizvod, pa makar bio i slabiji od projektovanog, biti zadovoljavajuć. Vrlo brzo sam shvatio da neću uspeti za tako kratko vreme da sklopim pretenciozno zamišljenu pesmu u isti kalup (želeo sam, naime, da napišem varijaciju na pesmu, da proširim likove i teme, al' da zadržim formu, strukturu, metriku, strofe i refrene). Osnovnu slobodu koju sebi dadoh: da pesma bude slobodnija u citatima i referencama, jer Marčelo se obraća mnogo specifičnijoj publici i ima svoj imperativ jasnoće u izrazu, a meni beše cilj da se to napisano prvenstveno Marčelu svidi, da njega prvenstveno ubodem svim literarnim i opštekulturnim aluzijama. Negde četvrtog dana, posle stranica i stranica ispisanih i nabacanih misli, shvatih da neću uspeti da sve to utegnem u sedmerce po strofama (refrene nekako sklopih i smatrah ih zadovoljavajućim). Zato odustadoh od inicijalne ideje i radnje sa novim likovima koja je trebalo da se dešava po strofama i ispisane u prozi, a tek trebalo da se pretoči u stihove. Ništa, rekoh, ostaviću ovaj uvodni deo, a radnju po strofama ću popuniti svojim ranije napisanim aforizmima. Za dan-dva odabrah aforizme i rasporedih ih u koliko-toliko logičan sled. I onda krenuh da sečem u preostalom delu. Sve vreme sam imao utisak da sam otišao predaleko u pojedinim aluzijama i da će možda biti zanimljive samo meni i Marčelu, dok čitaoce neće taknuti ni malo.

I tu dolazimo do aforizma. Drvenom olovkom sam krenuo da šmrljam aluzije za koje sam smatrao da su preslobodne. Stradala je „I Esmeralda je progledala“ (rekoh: ko se još seća transparenta iz studentskih šetnji '96!). Istu sudbinu doživi i ova sa izvrnutom tortom. Zaista, ali zaista sam bio utiska da se malo ko seća crtanog filma o snebivljivoj aždaji (motao sam film koliko je Marčelo imao godina krajem osamdesetih i da li ima šanse da je uhvatio na RTS-u (tadašnjem RTB-u) ovaj ultimativni crtani iz detinjstva nas nešto starijih). Tek pred sklapanje finalne verzije rekoh sebi: Haj', neka ide, lepo zvuči čak i ako čitalac ne zna na šta se odnosi.

Desetog dana pritisnuh enter i poslah mejl. Zove me kum posle pet minuta, čuje se vriska, razabiram Marčelov glas u pozadini i čujem onaj moto koji sebi postavih kao ideal: Jbt, pa ovo bolje od moje pesme! Bez obzira što sam smatrao da Marčelo preteruje u reakciji, makar to bila kurtoazna zahvalnica – značilo mi je da to čujem jer je time cilj i ideal pisanja postignut.

                Kasnije je aforizam krenuo da živi svoj život. Pred izlazak knjigoalbuma Napet šou bejah objavio na fejsbuku svoju najavu sa ovih aforizmom. Vrlo brzo krenu viralno da se širi u modifikovanoj i nepotpisanoj verziji (umesto „zemljo“ stajalo je „Srbijo“, što me užasno nerviralo, više nego što sam nepotpisan, jer (moja bolesna opterećenost metrikom) originalna torta je dvosložna i može biti adekvatno zamenjena samo dvosložnom zemljom, nikako trosložnom Srbijom). Fb stranica Anonimus objavi tu nepotpisanu verziju i dobi više od deset hiljada lajkova. Uzalud se ubeđivah da sam ja autor tog aforizma (beše na toj stranici čak i ostrašćenih fanova koji me ubeđivahu da je autor Marko Šelić i da se to nalazi u knjizi Napet šou – ne znam ja!). Digoh ruke od ubeđivanja i dokazivanja autorstva. Pravi aforizmi zažive, udalje se od svog autora i rašire u narodu. (Ko se, uostalom, seća ko je autor aforizma „Volim sex i rado ga se sećam“?) Svestan sam toga i ne žalim – neka ga, neka ide svojim putem. Ja sam mu samo pomogao da nastane, Marčelo – da dođe da širokog auditorijuma, Saša Janković – da u jednoj od svojih modifikacija postane nezvanični moto predsedničke kampanje 2017.

Нема коментара:

Постави коментар