петак, 2. јануар 2015.

O ILUZIJAMA O NADI

Većina nadu doživljava kao poslednje utočište, poslednji zaklon i otklon od sveg zla i svih zala. "Nada umire poslednja!" i slični Dum spiro spero šatro-motivišući usklici i pokliči.
A, zapravo, svi sve vreme potpuno prenebregavaju i previđaju činjenicu da je nada poreklom iz Pandorine kutije (ili vrča, ako ćemo baš da zalazimo u mitološka sitna crevca). O, da - dragi moji, nada je bila na dnu kutije iz koje su potekla sva zla ovog sveta. Posledično (a zakoni kauzaliteta su čovečanstvu oduvek bili omiljena premisa za brkanje lončića) na dnu kutije sa zlima moglo je da ostane samo i jedino - zlo. 
Da, nada je zlo.
Nada je neproduktivni i kočničarski faktor u životu: nadaš se da stvari neće krenuti po zlu i - vrndupečiš se, ne preduzimaš ništa ili makar ne daš svoj maksimum da se zlo izbegne ili barem ublaži.
Nadamo se, kao u vicu, premiji, a ne preduzimamo u cilju ostvarenja svojih snova i sanja čak ni toliko da uplatimo tiket ili loz.
Ne nadaj se - uradi nešto.

Нема коментара:

Постави коментар