среда, 30. септембар 2015.

O "Mestu pod ponjavom" (Dragan Kremer, Vreme, br. 1290)

Dragan se Kremer u ovom članku u Vremenu navodnom demistifikacijom Milana Mladenovića i EKV pridružio skupini bezrazložnih pljuvača pod prozor svemu što u našoj posrnuloj, oronuloj, zapravo - odavno mrtvoj kulturnoj sceni, vredi. Tako se u zadnjoj deceniji namnožio broj samoniklih hejtera (valjda je u ovim ogoljenim vremenima njanjavo i aut imati ikakve emocije, nežne i ljubavne - naročito!) prema, recimo, Balaševiću (Panonski govnar i sl. etikete) ili Marčelu ("A šta i ovaj Marčelo...?")
Zašto je pogrešno i višestruko štetno nalaziti mane nečemu što vredi? Zato što detronizacijom i demistifikacijom vrednosti i vrednota ostavlja se prostor, ako ne baš i da se duva u leđa, svakoj šuši i puši koja neumitno nahrupi na upražnjeno mesto. Zoran je Đinđić bio čovek sa manama (a ko ih to nema?), ali insistiranje na njima daje za pravo šljamu što ga je smaknuo ili nasledio (ili je to isto?).
Tako je i sa pljuvanjem Milana Mladenovića i Ekatarine. Odmah se nameće: dobro, druškane, oni nisu valjali ičemu, a ko jeste? Iz članka se čita - Toni Montano! Ha, kaže Kremer, ala mu ga je zavukao time što se smejao stihovima tipa "u naručju vremena". Da, dakle, Kremer Milana pritajeno hejtuje zbog artificijalnih stihova. Dobro, reklo bi se, legitimno je ne voleti metaforičnu i hermetičnu poeziju. Ali, ako je ne voliš, ne razumeš, ne gotiviš, mrzi te da se udubljuješ i čivijaš, a ti je, bratac si moj, lepo zaobiđi. Ne pogani po njoj, nije lepo. Jer, ako kaniš da detronizuješ takvu poeziju, postavlja se pitanje - šta je to što preostaje u našem r'n'r-u, a da vredi ičemu? Ego-manijak Koja koji recentno hoće da spreči i zabrani ljudima da se sprdaju i šale na društvenim mrežama igrajući se rečima? Survani i potpuno izgubljeni Bora The Chorba? Opravdano zaboravljeni Antonio Toni Montano/a? Ili Milanov bledi kopiket Đule Van Gogh? Ili Gile-imam-melodiju-od-tri-akorda-a-dur-e-dur-d-dur-kakav-stihić-da-umetnem-tu-sada-ja-Orgazam? Možda da povampirimo Vampire?
Apsolvirali smo, dakle: to što ti se, Kremeru, ne sviđaju Milanove metafore ne daje ti za pravo da dalje zalaziš u sitna crevca i nategnuto demistifikuješ EKV (baš me zanima kako bi u ovakvom pristupu prošao princ poezije - Branko Miljković - već vidim, ulica u kojoj sam stanovao u Nišu bi, po Kremeru, imala odma' prestati biti Miljkovićeva!)
Kad je osnovna nakana za pisanje ovakvog članka pogrešna, onda je svako dalje elaboriranje neminovno pogrešno i neozbiljno. "Milanu je dugo trebalo da zaista pusti glas iz grla, da se oslobodi i peva otvoreno dišući, pa se pomagao izdiranjem." O, kako su samo, sve "otvoreno dišući" i bez pomaganja izdiranjem, milozvučno pevušili Morison Džim i Kobejn Kurt, sve se držeći podalje od droge mrske i inih opijata! Ma, jok, more, Kremerčino, narečena su se dvojica satirali od droge ljute i sve se na nastupima ponižavajuće saplitali, ali i vrištali i urlali neartikulisano i sa mnogo falša, ali im to, brajkoviću moj, ne smeta da i dan-danji uživaju kultno mesto u svetskoj kulturnoj baštini i fanovsko obožavanje, te je, druškan si moj, neozbiljno što način pevanja, a naročito drogu, spočitavaš Milanu i svim ostalim članovima EKV, onako džumle, đuture i angro, don't you think?
A kako tek treba biti zlonameran, a Kremer je takav, by himself, pa tvrditi da je, eto, projekat Rimtutituki napravljen pošto je sklopljeno primirje Srbija/Hrvatska? Šta, kao - to bila naknadna pamet? Kao, nije se ratovalo još narednih sedam/osam godinica? To umanjuje značaj ovog autentičnog mirovnjačkog vapaja u ludilu devedesetih? Na ovakvu tvoju primedbu imam samo jedno sočno - bljuc!
Posle trećeg/četvrtog iščitavanja članka, utiska sam da ne postoji rečenica koja nije sporna, problematična i klimava. "Sve više neoriginalnih ukrasa produkcijski pakuje uvozni gitarista T. Jani (Yanni)". Oh, kako je ovo diletantska tvrdnja! Ljubav i Samo par godina za nas su u produkcijskom smislu vrhunac i kruna EKV stvaralaštva, a svaka gitarska solo deonica koju je narečeni Teodor odsvirao na ova dva albuma je kasnije Milanu na koncertima bila nerešiva enigma. Dakle, Kremeru, nije tačno to što tvrdiš, ič!
Zakeranje na komercijalizaciji ugledanjem na U2, Simple Minds i The Cult - takođe ne stoji. Ne postoji ni jedan jedini dokaz (možemo ti i ja, Kremeru, pesmu po pesmu, akord po akord, uporednu analizu, ako hoćeš, u opkladu!) da su EKV plagirali pomenute bendove. Pre će biti da je EKV muzički u tom trenutku bila rame uz rame sa tim svetskim veličinama, pa bi poređenje sa njima moralo da bude kompliment, minus - nikako! Ovako, to zvuči kao Kojino maliciozno trtljanje o EKV- "To je neki deseti Simple Minds, a ja ne volim Simple Minds." Pri čemu, Koja ima potpuno pravo da ne voli ni Ekatarinu, ni Bijelo dugme, ni Simple Minds. Dok, s druge strane, rok kritičar takav luksuz sa voljenjem ili nevoljenjem sebi ne bi smeo da dozvoli. Kritičar mora da sagledava kontekst i da procenjuje šta treba afirmisati zbog scene u celini, a šta ne. (Kao naslednike Ekatarine i Milana dovoljno je pomenuti Kebru iz Obojenog programa, Nikolu Vranjkovića iz počivšeg Block out-a, te skorašnjeg Goribora - šta bi bila naša scena bez njih?) Dragan je, pak, Kremer pretežni deo svojih višedecenijskih kritika upućenih domaćoj sceni bazirao na sahranjivanju i zabijanju glogovih kolaca (nekada zasluženo, kao u slučaju Bregovića (potpuno je u pravu da je domaći r'n'r umro sa pesmom Hajdemo u planine) i sahranjujući dobar deo bosanske tra-la-la scene, te zagrebačke mutante Nikše Bratoša), i mada je uvek bilo zabavno čitati nadahnute i, uglavnom, duhovite njegove juriše sa glogovim kocem, ipak se mora ukazati i na njegove epik-fejlove, tek da se vidi da mu ovo sa EKV nije prvina: mrštio se naš Kremer D. i pokrivao ušesa svoja dok mu je Štulić Džoni puštao premijerno materijal sa albuma Kad fazani lete, jer, zaboga, Džonijeva gitara mu je bila previše hevi! Potom je Dragan K. ustvrdio da na Džonijevoj Balkanskoj rapsodiji - nema ničega. E, vidiš, kad sahraniš Fazane i Rapsodiju, kad ti to ničemu ne valja, onda dobiješ, post-mortem, Džonijev jutjub-kanal na kom se rastežu Sojčica-devojčica, Fijaker stari i Sedela sam za mašinom, šila sam! Ne zalivaš na vreme ono što valja, to uvene i ostane ovaj smrad što se širi na sve strane.
Prošlo je par godina za nas. Mrtvi smo, zajedno sa našim rokenrolom, već više od dvadeset godina. Ekatarina je bila naš poslednji trzaj, naša poslednja umetnička reakcija na približavajuću i neumitnu smrt. Ako to ne razumeš ni sad posle dvadeset godina (i album Dum-dum ti je Ekatarinino i Milanovo stopostotno kreativno dno), onda - batali, brate! Idi, idi slušaj svog omiljenog Nena Belana (hebo te on, sa sve Fiumesima!), pusti decu da otkrivaju Milanove stihove, metafore i šifre. Pusti decu da u vrtićima pevaju horski Zemlju. Pusti nas da u ovom limbu živimo u nadi da možemo opet nekad biti živi.

3 коментара:

  1. Bravo, Dalibore, slažem se sa večinom stvari u tvojoj kritici tobožnje Kremerove "ocjene" EKV-a! Trebao je neko reči Kremeru par stvari, koje zaslužuje da čuje.
    Pažljivo sam pročitao Kremerov tekst, pošto me je na njega opozorio neki prijatelj (i on če da ih čuje) i moram reči, da Kremer u njemu zaista suviše protestuje i suviše je ljut - što pokazuje, da sa tom temom ima priličnih osobnih problema. Tekst je i u nekom smislu ambivalentan, jer autor ne može da se sasvim odluči, da li mu se bend sviđa ili ne. Sa nekim stvarima u prvom delu druge polovine teksta čovek bi mogao i da se složi - ili da sa njima barem polemiše: tako je verovatno istina, da je najviše energije i kreativnosti na prvim pločama grupe - i tu moram da napomenem, da smo zbog basiste Bojana Pečara i činjenice, da su njihove prve četiri ploče (uključujuči Live1986) izašle kot ZKP RTV Ljubljana, i Slovenci smatrali EKV za bar delomično slovensku grupu. Uprkos svemu što kaže Kremer, za mene ostaje činjenica, da su EKV bili največa yu rock grupa druge polovine osamdesetih i kasnije na srpskoj rock sceni.
    Ali sve, sa čime bi čovek mogao da se složi, kod ovog Kremerovog teksta uopšte nije bitno. Suviše se trudi, da "demistikuje" EKV i poništi njihov značaj, pa tako u želji, da bi što prije rekao nešto loše o njima (a mora da priznaje, da su barem prve dve ploče odlične), izbacuje iz grupe basista Pečara (koji mu se sviđa) več po prvoj ili drugoj ploči - iako je on ostao sa bendom do 1990-te, znači uključujuči ploču Samo par godina za nas. Tu mu ne pomaže ni pominjanje pesme Srce, koja mu se sviđa, u zadnjoj rečenici (koja je opet sa te ploče, a ne s neke od navodno jedino dobrih prvih dviju ploča). Pominjanje te pesme bi trebalo dati tom njegovom zapisu određenu relevanciju: kao, "vidite, ipak znam, o čemu pišem, i ponešto od njih mi se čak i sviđa".
    Kao što rekoh, sve to uopše nije važno, pošto Kremer počne ovaj svoj zapis sa zaista niskim udarcem: sa tobožnjim "rodovnim drvom" grupe muzičara EKV i oko njih (Čavke itd.). Mogao bi na dugo i široko da objašnjavam, šta sve nije u redu sa ovim Kremerovim argumentom o "rodovnom drvu": pogrešan je i psihološki i historijsko-sociološki, pa čak i na razini opšte čovječnosti, a mogao bi reči i logički-retorički. Jedina svrha, zbog koje bi neko uopšte mogao upotrebiti ovakav argument, je odgojna - naravno, ako imaš djecu, nečeš im savjetovati, da slijede rock zvezde i u upotrebi droge. Ali Kremer ga naravno ne upotrebljava na ovaj način, nego kao tobožnje sredstvo za demistikovanje ovog benda - kao da bi neko, osim njega, uopšte osječao ili potrebu ili želju, da ih demistikuje.
    Da se razumemo: to, što se dogodilo sa sudbinom članova ovog benda, je izuzetno žalostno i tragično (uključujuči sudbinu Magi i njen gubitak kuče te način, na koji je proživjela zadnje godine). Ali govoriti o tome na način, na koji to čini Kremer, kao da se zamalo raduje (sami su krivi, pošto su odabrali neodgovoran način života) je zaista nizak udarac i nedostrojno i čoveka i novinara. (Kako je zaista bilo sa tom "drogom", dovoljno je objašnjeno u 28. emisiji serije Rockovnik, i na YouTubu, od 20 minuta dalje, gdje o tome govore Sonja Savić, Dragan Papić i Goran Vejvoda i objasne, da su odlučujuču ulogu pri tom imale i tajne službe države - a kako znamo, i mafija, povezana sa tim tajnim službama).

    (Dalje o sledečem komentaru, jer su ograničeni na 4000 znakova.)

    ОдговориИзбриши
  2. Osim toga, govoriti o tom "rodovnom drvu" na način, na koji govori Kremer, tako da ga pomiješa sa "svetskom boli" ili "Weltschmerzom", da bi stvorio sliku nekih čudnih, neodgovornih i neprilagođenih ljudi, sklonih jadenju - to je opet zaista nisko i pogrešno iz celog niza razloga. Kao prvo, svaki umjetnik i svaki pjesnik ima svoj "svjetski bol", svoj razmak između ideala i stvarnog svjeta: imali su ga i Homer i Dante i Shakespeare, pa i Partibrejkers, koje jedine Kremer u tom tekstu pominje u pozitivnom kontekstu. "Weltschmerz" tako sigurno nije nešto, što bi mogao bilo ko da prigovara članovima EKV.
    A što se tiče neprilagođenosti: neko, ko je neprilagođen na *izopačeno* društvo, je u stvari verovatno puno bolji i ima viši etički stav od svih ostalih pasivnih građana. A u tome i jeste glavni promašaj i nedostatak Kremerovog teksta: ni sa jednom riječju ne pominje društveni kontekst, u kome se zbila ta tužna sudbina članova grupe. Na osnovu njegovog teksta čitalac bi pomislio, da se radi o grupi suicidalnih osoba usred idealnog i prosperitetnog društva - a svi dobro znamo, da se to zbilo u depresivnoj okolini zamalo totalitarnog društva, koje je cijelu deceniju vodilo ratnu propagandu i započelo, sa najprljavijim sredstvima kriminalnih plačenika, četiri, pet ili šest ratova, zavisi od brojanja, i u isto vreme pomoču mafije i tajnih službi, vodilo rat protiv vlastitog stanovništva. Ta vlast bila je odgovorna za smrt stotina hiljada ljudi i gubitak kuča milijuna - u takvim okolnostima svaki bi normalan čovek pao u depresiju, a kamoli osjetljive pjesničke duše članova ove grupe - a koji su ipak imali hrabrosti suprotstaviti se ratu (što Kremer, kako pravilno kažeš, umanjuje) i tako postali simbol otpora (i Otpora). Kao da bi bio Čavkejev film iz 95-te "Geto" (zaista snimljen dve godine pre njegove smrti) depresivan zbog toga, što je on depresivan - naprotiv, film je depresivan, pošto je Srbija u to vreme, zbog znamo kog političara, bila depresivna, a on je još imao snage i volje, da se tom stanju suprotstavlja - i sarađujuči sa Kremeru (i meni) dragim Partibrejkersima. A šta bi ja sam dao, da bi one 1995-te (ili 96-te), usred embarga, u živo čuo Čavketa u pozorišnoj pretstavi Ziggy Stardust, kako peva Rock'n'Roll Suicide!
    Pošto ništa od toga Kremer u svom tekstu ne pominje, u stvari je on taj, koji mistificira (iako optužuje druge "mračne" mistifikacije). Taj njegov argument o "porodičnom drvu" je nizak, nedostojan, licemjeran i, kako kažu, guranje glave u pesak. Kao da bi cijeli problem Srbije u poslednjih 30-25 godina bila grupa suicidalnih rokera, a osim toga bi sve bilo u najljepšem redu. Kad bi čitaoci shvatili tu njegovu prikrivenu poantu, mislim da se večina stanovnika Srbije s tim ne bi baš složila.
    Zbog toga je Kremer izgubio svaku mogučnost, da mene i mnogo koga drugog podučava o tome, šta je pravo ili krivo u pogledu EKV, i sam sa radošču postanem žrtvom, kao što kaže, "mračne mistifikacije" sa tom bendom, i još jednom sa zadovoljstvom preslušam njihove ploče. Iako ja lično mislim, da srpska i jugoslovenska istorija ima mnogo puno mračnijih predmeta mistifikacije :-)

    Pozdrav iz Slovenije i izvini na dužini i mogučim greškama :-)

    ОдговориИзбриши
  3. Izvinjavam se pošto je moj prvi komentar podpisan kao "nepoznati" ili "Unknown" - oba prijašnja komentara su naravno moja, u stvari, to je jedan komentar, podeljen na dva dijela. Nemam ništa da krijem ili da se sakrivam iza "nepoznatog" profila - kriva je greška u Bloggeru, koji nije hteo da prepozna moj profil i podpisao me kao "Unknown", iako link izpod toga vodi na moj G+profil. Barem je kod drugog dela komentara prisutno moje ime i slika, kako treba :-)

    ОдговориИзбриши